EGZISTENCIJALISTIČKA FILOZOFIJA
EGZISTENCIJALISTIČKA FILOZOFIJA Egzistencijalizam je filozofski pravac koji se bavi problemom ljudske egzistencije, odnosno njenim poljuljanim temeljima budući da se javlja nakon Prvog svetskog rata. Temeljna teza egzistencijalista jeste „Egzistencija prethodi esenciji“. Osim filozofije problemima egizstencijalizma bavi se i književnost . Ključnim delom egzistencijalističke filozofije smatra se „Bitak i vreme“ Martina Hajdegera. Egzistencijalizam je filozofski pravac koji se najpre vezuje za danskog filozofa Serena Kjerkegora (1813-1856). Kjerkegor je za sebe govorio da je više religiozni mislilac nego filozof. Ipak njegove teme i način mišljenja ostavili su traga u filozofiji. Egzistencijalisti u XX veku Najpoznatiji savremeni egzistencijalist bio je Žan Pol Sartr (1905-1980). Sartr je napisao obimno delo u kome je kombinovao uticaje egzistencijalizma, marksizma i fenomenologije. Kod Sartra je termin “egzistencija” rezervisan za način postojanja čoveka, pojedinca. Svoje ideje o tome Sartr sažima u formuli koja kaže da “egzistencija prethodi esenciji”. Ovo izrekom Sartr hoće da kaže da je čovek biće koje nastaje, kao uvek novo i neodređeno. Šta će biti njegova “suština” (esencija) nije unapred dato i određeno za sve ljude i vremena, kako je često prethodna filozofija razmišljala o čoveku. Ta suština je delo samog pojedinca i zavisi od njega. On je stvara kroz izbore u kojima mu ne može do kraja pomoći ni postojeći moral, ni nauka ili filozofija. Glavno Sartrovo filozofsko delo, jedan od najznačajnijih spisa XX stoleća, jeste Bivstvovanje i ništa (1943). Ovo delo, imajući podnaslov: ogled o fenomenološkoj ontologiji, ima zadatak da odgovori na pitanja: šta je bivstvovanje, kakvi su fundamentalni ontički odnosi između svesti i sveta, kakve ontološke strukture svesti (subjektivnosti) čine mogućim te odnose, kako je moguće fiksirati, konceptualizovati i dešifrovati ontološku konstituciju čoveka kao konačnog, konkretnog bivstvujućeg, tj. u njegovoj ontičkoji neredukovanosti i samobitnosti. “Ateistički egzistencijalizam, kojiv ja zastupam, je povezaniji. On izjavljuje da, ako bog ne postoji, ima bar jedno biće u kojeg Egzistencija prethodi esenciji, jedno biće koje egzistira prije nego što se može definirati bilo kakvim pojmom i da to biće jest čovjek ili, kako Heidegger kaže, ljudska zbilja. Š t o ovdje znači da egzistencija prethodi esenciji? To znaci da čovjek najprije egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira. Ako se čovjek, kakvog ga poima egzistencijalist, ne može definirati, to je zato što on najprije nije ništa. On će tek poslije biti, i bit će takav k a k v im će sebe učiniti. Tako nema ljudske prirode, jer nema boga da je pojmi. Čovjek je ne samo takav kakvim sebe pojmi nego i takav kakav sebe hoće, i kako sebe pojmi nakon egzistencije, kako sebe hoće nakon tog poleta spram egzistencije; čovjek nije nista drugo nego ono što od sebe čini. Takvo je prvo načelo egzistencijalizma.” Citat iz teksta „Egzistencijalizam je humanizam“ Huserlov učenik Martin Hajdeger, stvorio je originalnu filozofiju koju je nazivao fundamentalna ontologija. Hajdeger pokušava da fenomenološkom metodom istovremeno govori i o ontološkim i o egzistencijalnim temama. Ono što je posebno kod njega je uverenje da će metoda otkrivanja suštine Bića dati bolje rezultate ako povežemo Biće i Vreme (“Biće i vreme” je naslov Hajdegerove najpoznatije knjige) i pokušamo da otkrijemo šta je to što određene svetove i načine mišljenja (npr. svet predsokratovaca) razlikuje od savremenog ili sveta nekog drugog doba. Na taj način Hajdeger je mogao da govori o širokoj oblasti istorije duha u vremenu. Hajdeger smatra da je čovek biće koje može da razume ontološku razliku i da razmišlja o njoj. Ontološka razlika je razlika između Bića – kao nečega što čini zajedničku suštinu nekog sveta koja određuje šta će u njemu zaista postojati i biti važno – i onoga što prosto opipljivo postoji u nekom svetu – za šta postoji termin: bivstvujuće. Smisao reči “zaista postoji” možemo uhvatiti ako pomislimo da za ljude mogu “postojati” božanstva ili hramovi. Da li će neka zgrada biti hram zavisi od značenja koje ljudi pridaju tom mestu. Ovde se otvara mogućnost, specifična za čoveka, da bude u različitim svetovima kojima je okružen bez svoje volje, ali u kojima ipak dolazi do izražaja njegova sloboda, jer ti svetovi imaju određeno Biće zahvaljujući njemu koji može da razume tako nešto. Hajdeger je, u okviru nemačkog jezika, izgradio posebnu i komplikovanu terminologiju da bi opisao odnose čoveka i Bića. Čoveka, npr. označava kao bivstvujuće koje može da razume smisao Bića i označava ga terminom Tu-biće. U okviru ove terminologije Hajdeger je prikazao savremenog čoveka kao bačenog u svet stvari u kome i sam sve više postaje stvar. Na ovaj način čovek boravi u zaboravu Bića. Hajdeger je smatrao da nije uvek bilo tako. Na Ničeovom tragu gajio je nadu u mogućnost povratka ranog grčkog shvatanja sveta koje je izgubilo od svoje punine u toku razvoja zapadne filozofije ka metafizici. Metafizika i savremeni svet su, za njega, pružali sliku zaborava Bića.Trackback from your site.