Teorijska priprema istraživanja
Teorijska priprema istraživanja Teorijska priprema istraživanja predstavlja početnu fazu u naučnom istraživanju. To je faza koja neposredno prethodi fazi prikupljanja i sređivanja naučnih činjenica. Ona se, u glvanom svodi na razne apsekte odnosa naučnika prema naučnom problemu, pa će stoga ova lekcija, u glavnom, biti posvećena tim aspektima. Uočavanje problema-zapitanost Problem uopšte (ne samo naučni) može nastati u dva slučaju: 1) U prvom slučaju mi uočavamo neke činjenice koje se ne slažu sa našim očekivanjima. Recimo, vratili smo se kući, pritisnuli smo prekidač za svetlo. Svetlo se pali. To što se desilo slaže se sa našim očekivanjima, sa onim što je uobičajeno, na šta smo navikli, i prema tome, nemamo potrebu da objašnjavamo tu činjenicu. Međutim, zamislimo istu situaciju. Pritiskamo prekidač za svetlo, ali ovog puta se, međutim, svetlo ne pali. Mi imamo potrebu da objasnimo sebi zašto se svetlo nije upalilo. Jednostavno rečeno, mi smo skloni da objašnjavamo sebi ono na šta nismo navikli, ono što nije uobičajeno, i ono što, prema tome, ne očekujemo. Neki primeri uzeti iz nauke: Virusi za razliku od svih živih organizama mogu da se kristališu. Neki hemijski elementi zrače energiju iako je ne primaju ni od kakvog spoljašnjeg energetskog izvora. 2) Pretpostavimo da se svetlo ipak upalilo. Neko može biti radoznao i pitati se zašto se svetlo pali baš kada pritisnem prekidač. Za razliku od prethodnog primera, gde se pitamo o nečem što je neuobičajeno, ovde se pitamo o nečemu što je sasvim obično, na šta smo navikli, i što inače, u svakodnevnom životu očekujemo. Nauka nastaje kao pokušaj da se objasne obične, svakodnevne činjenice. Naučnici se pitaju, recimo, zašto tela slobodno padaju, zašto u jeziku postoje predlozi, zašto životinje imaju samo dva pola, a ne recimo jedan, tri ili više itd. Vrste naučnih problema Postoje različite vrste naučnih problema. Mi ćemo pomenuti samo neke najkarakterističnije. 1) Naučnici se najčešće pitaju o uzroku neke pojave. Na primer, fizičari se pitaju zašto tela slobodno padaju, zašto planete kruže oko sunca, zašto magnet privlači metalne predmete, itd. Biolozi se pitaju, recimo, zašto mozak kičmenjaka ima šest regija, zašto živi organizmi evoluiraju itd. Lingvisti se pitaju zašto dolazi do fonetskih promena, zašto u srpskom jeziku ima baš sedam padeža. Psihoanalitičar se pita o uzrocima neke neuroze, a psiholog o uzrocima zaboravljanja. 2) Naučnici se često pitaju i o svojstvima nekog predmeta. Recimo, fizičari se pitaju o tome koja svojstva ima svetlost, koja su glavna obeležja talasa itd. Biolozi se pitaju koji su osnovne odlike sisara, insekata itd. Sociolozi se mogu, na primer, pitati, o bitnim karakteristikama feudalizma, kapitalizma ili socijalizma kao društvenih organizacija. Psihoanalitičar ispituje osnovna obeležja nesvesnog psihičkog života. 3) Naučnike često ineteresuje da odrede odnos između dva ili više fenomena. Oni nastoje da utvrde korelacije između pojava. Ekonomisti se, recimo, pitaju o odnosu između promene, rasta ili smanjivanja cene neke robe, i promene, rasta ili smanjivanja potražnje za tom robom (utvrđeno je da potražnja za nekom robom raste ako cena te robe pada). 4) Naposletku, naučnici se pitaju i o ponašanju neke pojave, odnosno o tendencijama razvitka neke pojave. Eknomisti se pitaju o tome kako se ponašaju proizvođači, trgovci i kupci u situaciji finansijske krize. Hemičari se pitaju o tome kako se ponaša neka supstanca u direktnom kontaktu ili u blizini neke druge susptance. Sociolozi postavljaju pitanje o tendencijama razvoja kriminala u nekom društvu. Formulisanje problema Uočeni problem mora biti precizno, tačno formulisan. Pitanje koje postavljamo mora biti drugima razumljivo, tj. mora biti društveno, opšte razumljivo. Svi termini koji se pojavljuju u formulaciji naučnog problema moraju imati jasno i razgovetno značenje. Recimo, pitanje “zašto tela slobodno padaju”, podrazumeva da da su pojmovi “telo” i “slobodan pad” određeni. Formulisanje problema, međutim, pretpostavlja i skup/mrežu opštijih pojmova, čije značenje, takođe, mora biti dovoljno određeno i poznato. Recimo, puna naučna formulacija prethodnog problema oslanja se, pored pomenutih, i na pojmove brzine, pređenog puta, vremena, ubrzanja, kao i na pojmove inercije, sile, mase itd. Konretizovanje problema Naučnik koji postavlja neki probleme mora konkretizovati taj problem u dva koraka: 1) On mora odrediti područje, deo, aspekt stvarnosti koje se istražuje (široki okvir istraživanja). Recimo, ako se ekonomista pita o rastu cena neke robe, on uzroke rasta neće tražiti u prirodnoj stvarnosti, već u društvenoj. Osim toga, njega će bliže zanimati područje ekonomije, a ne, recimo, područje kulture jednog društva. Kada fizičar postavi pitanje porekla plime i oseke, on odgovor na pitanje neće tražiti u društvenom životu pojedinaca, već u funkcionisanju prirode, a posebno će ga zanimati astronomski aspekt prirode. 2) Naučnim mora da precizira šta ga unutar ovog širokog okvira naučnog istraživanja posebno interesuje. Ako ekonomista ispituje tendencije rasta cena, on mora da odredi da li će uzroke rasta cena da traži na globalnom, svestkom nivou, ili na lokalnom, nivou nacionalne države. Dalje, on mora bliže da odredi da li ispitivati rast cena usled promena u proizvodnji i transportu neke robe, usled promena ponašanja kupaca i prodavaca itd. Fizičar koji postavlja pitanje porekla plime i oseke na zemlji, mora bliže da odredi da li će uzrok plime i oseke tražiti u samo u mehaničkim fenomenima prirode ili će uključiti u razmatranje i dinamičke, tj. delovanje sila, a u ovom slučaju sile gravitacije. Formulisanje preliminarne hipoteze Konrektizovanje problema nije moguće bez neke prethodne predstave o tome u kojem delu, području aspektu realnosti mora biti traženo rešenje problema, odnosno na koje fenomene u datom delu, području, aspektu treba obratiti posebnu pažnju. Preliminarna hipoteza predstavlja prethodno i privremeno rešenje problema, odnosno prethodni i privremeni odgovor na pitanje. Ako naučnik, recimo, hoće da reši problem porekla plime i oseke, on mora pretpostaviti da do plime i oseke dovede kretanja nebeskih tela, kao i gravitacione sile kojima ta tela deluju jedna na druge. Ako, recimo, psiholog, hoće da otkrije uzrok zaboravljanja, on mora pretpostaviti da faktore zaboravljanja treba tražiti organskom domenu, tvrdeći da neuro-fizičko-hemijski tragovi blede, ili u psihičkom domenu, tvrdeći, na primer, da pamćenje izvesnih informacija nužno dovodi do zaborava nekih drugih itd. Takav preliminarni (prethodni i privremeni) odgovor na pitanje, rešenje problema, naziva se preliminarnom hipotezom.Trackback from your site.