Author Archive

Teorijska priprema istraživanja

Teorijska priprema istraživanja Teorijska priprema istraživanja predstavlja početnu fazu u naučnom istraživanju. To je faza koja neposredno prethodi fazi prikupljanja i sređivanja naučnih činjenica. Ona se, u glvanom svodi na razne apsekte odnosa naučnika prema naučnom problemu, pa će stoga ova lekcija, u glavnom, biti posvećena tim aspektima. Uočavanje problema-zapitanost Problem uopšte (ne samo naučni) može nastati u dva slučaju: 1) U prvom slučaju mi uočavamo neke činjenice koje se ne slažu sa našim očekivanjima. Recimo, vratili smo se kući, pritisnuli smo prekidač za svetlo. Svetlo se pali. To što se desilo slaže se sa našim očekivanjima, sa onim što je uobičajeno, na šta smo navikli, i prema tome, nemamo potrebu da objašnjavamo tu činjenicu. Međutim, zamislimo istu situaciju. Pritiskamo prekidač za svetlo, ali ovog puta se, međutim, svetlo ne pali. Mi imamo potrebu da objasnimo sebi zašto se svetlo nije upalilo. Jednostavno rečeno, mi smo skloni da objašnjavamo sebi ono na šta nismo navikli, ono što nije uobičajeno, i ono što, prema tome, ne očekujemo. Neki primeri uzeti iz nauke: Virusi za razliku od svih živih organizama mogu da se kristališu. Neki hemijski elementi zrače energiju iako je ne primaju ni od kakvog spoljašnjeg energetskog izvora. 2) Pretpostavimo da se svetlo ipak upalilo. Neko može biti radoznao i pitati se zašto se svetlo pali baš kada pritisnem prekidač. Za razliku od prethodnog primera, gde se pitamo o nečem što je neuobičajeno, ovde se pitamo o nečemu što je sasvim obično, na šta smo navikli, i što inače, u svakodnevnom životu očekujemo. Nauka nastaje kao pokušaj da se objasne obične, svakodnevne činjenice. Naučnici se pitaju, recimo, zašto tela slobodno padaju, zašto u jeziku postoje predlozi, zašto životinje imaju samo dva pola, a ne recimo jedan, tri ili više itd.
Podeli:
Opširnije

Naučne činjenice

Naučne činjenice

Početnu fazu u istraživanju jednog područja stvarnosti predstavlja : 1. utvrđivanje i prikupljanje činjenica (podataka) 2. sređivanje i obrada činjenica (podataka)
Podeli:
Opširnije

USLOVI USPEŠNE KOMUNIKACIJE

USLOVI USPEŠNE KOMUNIKACIJE

Jezik je masivno sredstvo komunikacije. Međutim jezik nije savršen, zbog čega se javljaju smetnje u komunikaciji (komunikacija može biti otežana). Zbog toga što pojedini jezički izrazi imaju dvojako značenje, zbog toga što ljudi imaju različita iskustva, zbog toga što ljudi imaju različit pogled na svet, zbog toga što su živeli u različiti sredinama… Npr.. Pojam teorija ima najmanje dva značenja. Prema  prvom značenju pod pojmom teorija podrazumeva se svako teorijsko mišljenje. Prema drugom značenju pod pojmom teorija podrazumeva se dokazana i proverena naučna hipoteza. Pojam sloboda i pojam demokratija – za sve ljude ne znače isto. Uslovi uspešne komunikacije su:  
Podeli:
Opširnije

ŠTA JE JEZIK I FUNCIJE JEZIKA

ŠTA JE JEZIK I FUNCIJE JEZIKA Na Zemaljskoj kugli govori se od 5000 do 7000 jezika. Nema usaglašenog mišljenja stručnjaka o tačnom broju jezika koji su danas u upotrebi jer danas nema egzaktne definicije što razlikuje dva jezika. NASTANAK JEZIKA Sve socijalne životinje komuniciraju jedni sa drugima, od pčela i mrava , do kitova i majmuna, ali su samo ljudi razvili jezik koji je nešto više nego skup određenih signala.   NEKE OD DEFINICIJA Jezik je specifičan sistem simbola, koji imaju utvrđeno značenje, koji se mogu menjati, međusobno spajati i zamenjivati po određenim pravilima i ne moraju biti obavezno slični objektima koje označavaju. (M. Marković) „Jezik je sistem znakova koji je (govorno i pisano) sredstvo opštenja, sporazumevanja među ljudima. Jezikom čovek saopštava svoje misli i osećanja drugim ljudima. A to znači da je jezik društvena kategorija,da služi za usmeno i pismeno izražavanje pojava, da je njegov postanak vezan za postanak i razvoj ljudskog društva. Kao najsavršenije sredstvo sporazumevanja on je vezan za misao, pa su mišljenje, svest i jezik u stalnom jedinstvu. Sa usavršavanjem misli, usavršava se i jezik i prirodno, sa usavršavanjem jezika razvija se i mišljenje” (Stanojčić–Popović). „Jezik je sistem znakova koji čoveku omogućuje razvijen društveni i duševni život, i koji se ostvaruje u opštenju među ljudima” (Bugarski). „Jezik je integralni deo društvenog života i kulture” Jezik je voljno ponašanje. Kašljanje i kijanje nisu reči. Smejanje i plakanje nije govorenje. Ne može se iskazati kašalj, ali se može podražavati, može se reći “a-hm”. Ne može se izreći kijanje, ali se može reći “ap-ćiha”. Isto tako, kada se kaže ha-ha, ne smeje se, i kada se kaže, avaj, ne plače se” (Vasić, 1980: 11). Govor je, dakle, glasovna komunikacija, izgovaranje reči i rečenica, to je jezik u praksi ili, kako kaže jedan lingvista, jezik u akciji. Znači, govor je verbalno korišćenje jezičkih znakova od strane pojedinca. Jezik je komunikativni sistem, a koji se može sastojati od glasova odnosno reči sa sličnim ili raličitim naglaskom u zavisnosti na kojem govornom području se izgovara. Reči NE moraju biti slične objektima koje označavaju. Sličnost oblika, boje, perspektive – kao kod skulpture, slike , crtež. Struktura (grafikoni, sheme, geografske karte). Funkcije jezika Informativnu Najčešće govorimo ili pišemo da bismo druge obavestili o nekom činjeničnom stanju. Ekspresivnu  Funkcija izražavanja osećanja i misli. Na ovaj način mi ne prenosimo nikakvo obaveštenje već prosto izražavamo svoja osećanja: – “Živeo!”, “Bravo!” Imperativnu Da utiče na ponašanje drugih ljudi Koristimo ih kada želimo da utičemo na druge ljude da obave neku radnju ili da se ponašaju na neki određeni način. Za uspostavljanje društvenih odnosa Ponekad jezik koristimo da bi uspostavili društveni kontakt.Tada koristimo fraze kao što su “Drago mi je što smo se upoznali”, “Raduje me što ćemo sarađivati”. Na ovaj način ne izražavamo osećanja. Zašto se služimo jezikom? Da kažemo šta mislimo, da kažemo šta hoćemo, da iskažemo emocije, da pokažemo “ko smo”,  
Podeli:
Opširnije

POJAM NAUKE I NAUČNI METOD

POJAM NAUKE I NAUČNI METOD Nauka je skup svih metodički sakupljenih i sistematski sređenih znanja, kako opštih tako i onih u nekom specifičnom području ili aspektu stvarnosti. Nauka je objektivno, logički argumentovano i sistematizovano znanje o zakonitostima, činjenicama, uzrocima i pojavama u stvarnosti, stečeno i provereno egzaktnim posmatranjem, ponovljivim eksperimentom i valjanim razmišljanjem. Cilj nauke : • Da proširi znanje o fizičkom , biološkom i socijalnom svetu, van okvira onoga što se već zna; • Da objasni svet u kome čovek živi, da objasni čoveka – da pruži znanja koja će čovek koristiti (etička odgovornost). NAUČNI METOD   METOD – PUT – NAČIN NA KOJI SE ISPITUJE JEDNA POJAVA METODOLOGIJA – SINTEZA I GENERALIZACIJA SVIH METODA KOJIMA SE ISPITUJE POJAVA Metodologija (od grčkih reči methodos – put i logos – um) je nauka o putevima dolaženja do naučnog saznanja (materijalnog, društvenog i duhovnog sveta). Cilj metodologije je da se pojmi (razume) suština naučnog saznanja i da utvrdi osnovne principe u njegovom sticanju i kritičkom preispitivanju. Metodologija nas uči kojim sredstvima treba da se služimo kako bi došli do što istinitije (objektivne) spoznaje svijeta. Prema ovom shvatanju nema metode koja ne bi bila ili empirijska ili logička disciplina, jer je sve drugo besmisleno (Poper). Zadatak metodologije ogleda se u logičkoj analizi jezika nauke i određivanju kriterijuma naučnosti. Cilj naučne metode jeste sticanje istinitog ili visoko verovatnog znanja. Proučavanje naučne metode obuhvata: •nastojanje da se otkriju pravila i tehnike kojima bi se naučnici koristili u otkrivanju znanja, tj. stvaranju teorija, •nalaženje objektivno opravdivih principa za ocenjivanje teorija na osnovu raspoloživih svedočanstava •nije moguće stvoriti sistem pravila za proučavanje stvaranja naučnih teorija i dolaženja do naučnih otkrića, ali je moguće naći pravila koja bi se uspešno mogla primenjivati u kontekstu opravdavanja.
Podeli:
Opširnije