Mali mini rečnik za bolje razumevanje

liberalizam – etički stav po kojem je osobna sloboda pojedinca jedini kriterij za tumačenje ljudskih vrijednosti i djelovanja. Pojam je nastao u engleskoj početkom 19. stoljeća za označavanje političko-socijalne teorije koja se poziva na J. Lockea, nasuprot Th. Hobbesove koja se označuje kao apsolutizam. Liberalizam se može smatrati suvremenom političkom naukom o slobodi, koja se protivi svakoj vrsti autoritarne moći i ugrožavanja slobode i prava pojedinca. Ideje l. su prisutne osobito na religioznom području kroz zagovaranja vjerske slobode i protivljenja državnoj religiji; na ekonomskom području kao liberizam i na političkom području izraženom u načelu samoodrenenja.   Liberizam – političko-društvena teorija o nužnosti poštovanja zakona tržišta u ekonomskoj politici, jamčeći slobodnu konkurenciju i privatnu inicijativu, da bi se na taj način osiguralo blagostanje za sve. L. smatra da je neučinkovito svako izravno uplitanje države u društveno  područje i prihvaća samo ona uplitanja koja predsusreću poremećaje koje može uzrokovati pretjerana koncentracija društvene  moći kod pojedinaca ili manjih privilegiranih skupina. metoda – (od grč. μέθοδος = put kojim se dolazi cilju), postupak u istraživanju, odnosno skup načela, pravila i praktičnog djelovanja u procesu rješavanja nekog problema ili postizavanju neke svrhe. Ovisno o disciplini razlikuju se razne metode: logička, filozofska, znanstvena, pedagoška, fenomenološka… Prema vrsti m. se mogu podijeliti na: analitičku – polazi od složenog prema njegovim dijelovima, ili od uvjetovanog prema uvjetima, vrši se raščlanjivanje (analiza) od cijelog prema dijelovima; sintetičku – polazi od dijelova prema složenome, ili od uvjeta (principa) prema uvjetovanome, od apstraktnije i općenitije istine prema konkretnoj i pojedinačnoj istini; iskustvenu (empiričku) i razumsku (racionalnu) metodu razlikujemo prema tome postupamo li više induktivno ili deduktivno. Induktivna m. polazi od pojedinačnih činjenica iskustva. Točna je (egzaktna) ako se služi pokusima i matematičkim računanjem, a manje točna ako se temelji na hipotezama i analogiji. Naznačimo još i heurističke i didaktičke metode ovisno o svrsi koju želimo postići nekim metodičkim postupkom: heuristička – služi za otkrivanje istine; a didaktička – služi za priopćavanje drugima pronanene istine, za poučavanje, metodička sumnja – polazni kritički stav neprihvaćanja unaprijed dokazanih teza kao osnove spoznavanja. Začetnik je R. Descartes. metodologija – studij načela, umskih i eksperimentalnih procesa koji trebaju ravnati znanstvenim istraživanjem te nauka o primjeni pojedinih metoda, u cijelosti ili djelomično. metodološki pluralizam – izraz označuje osobito dvije epistemološke struje. Prva (zastupa je K.R. Popper) tvrdi da ne postoji konačni kriterij za izbor izmenu različitih metoda (npr. deduktivne i eksperimentalne) kao instrumenata za izgradnju znanstvenih teorija. Druga je uvjerena u opravdanost racionalne rekonstrukcije više metoda u metodologiji, premda se ne može utvrditi apsolutni kriterij opravdanosti neke metode. monada – (od grč. μονάς = jednoća), najmanji i nedjeljivi element stvarnosti. Pojam koristi već pitagorevska škola da označi izvornu jednoću od koje proizlazi serija brojeva, i koristi ga isključivo na području matematike. Pojam posebno značenje dobiva u filozofiji G. Bruna prema kojem su tijela sastavljena od najmanjih dijelova, monada, koji zamjenjuju supstanciju tvari. Monade imaju središnje mjesto u G.W. Leibnizovoj filozofiji za koga su one aktivni principi ili supstancije. panteizam – (od grč. πάν = sve, θεός = Bog), sve nauke koje identificiraju, na razne načine, Boga i svijet, nauka prema kojoj sve ono što jest, jest Bog. U mnoštvu panteističkih nauka možemo istaknuti dva osnovna smjera. Prvi je akozmički panteizam, koji nastoji potpuno protumačiti svijet u Bogu, kao njegovo puko pojavljivanje. To je oznaka osobito indijskog panteizma, a na zapadu je prisutan u neoplatonizmu. Drugi, protivan smjer je ateistički panteizam, kojeg je predstavnik stoička filozofija a koji promatra božansko kao pokretačku snagu unutar materije. racionalizam – (od lat. ratio = razum), noviji pojam kojim se obično označuju filozofski pravci koji promatraju stvarnost kojom upravlja inteligibilni princip, a kao spoznajno-teoretski smjer smatra da je razum bitni izvor ljudske spoznaje, zanemarujući ulogu iskustva i intuicije biti, stvarne istine i prvih principa. Razlikuju se osobito četiri temeljna vida racionalizma: metafizički, gnozeološki, moralni i religiozni. Racionalističke ideje u antici zastupali su sofisti, a u kršćanstvu dovodi do svojevrsnog sukoba izmenu vjere i razuma. enteleheja – (grč. _ντελέχεια – od _ν = u i od τέλος = svrha), označuje svrhovito oblikovanje, ono što je svrhovito, što je postiglo svoju svrhu. Pojam je Aristotelov i općenito označava vlastitu perfekciju čina (zbiljnosti) koja je dostigla potpunu i konačno ozbiljenje (realizaciju), ostvarujući u potpunosti svoju bit u mogućnosti (npr. statua na kraju kiparskog klesarskog rada). Kod G.W. Leibniza to su jednostavne supstancije ili monade koje se same od sebe usavršuju. U modernom mišljenju označuje životni princip nesvodiv na materiju empirizam – (od grč. _μπειρία = iskustvo), spoznajna teorija koja, suprotno od racionalizma, svu spoznaju svodi na nutarnje i vanjsko iskustvo kao jedini izvor spoznaje. Empirizam odbacuje mogućnost uronenih ideja: “Nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu” (ništa nije u intelektu što prije nije bilo u osjetilu). Glavni predstavnici: F. Bacon, J. Locke, D. Hume, J.S. Mill. U modernoj i suvremenoj filozofiji e. je usko vezan uz pozitivizam. afekt – (od lat. affectus = duševno stanje; strast), pojam u psihologiji označuje osjećaje, emocije, koje snažno djeluju i na tjelesne promjene.   antropocentrizam – (od grč. _νθρωπος = čovjek i lat. centrum = središte), označuje shvaćanje po kojem je čovjek središte i mjerilo cjelokupne stvarnosti, moralnih i metafizičkih vrijednosti.   antropologija – (od grč. _νθρωπος = čovjek i λόγος = nauka), nauk o čovjeku. Pojam je koristio Kant da označi studij ljudske naravi, i razlikuje teoretsku, pragmatičku i moralnu antropologiju. Filozofska antropologija označuje nauk o čovjeku u njegovu jedinstvu duše I tijela, te njegovim ontološkim, etičkim, političkim, religioznim, povijesnim i drugim vidicima. Filozofska se antropologija nekada nazivala “racionalna psihologija”, a počela je sa Sokratom I razvijala se sve do neoplatonizma. Crkveni oci počinju razvijati teološku antropologiju koja je utjecala na kasniju kršćansku filozofiju.   a priori – a posteriori – (lat. = ono što dolazi prije i ono što dolazi poslije), ova je distinkcija izvorno vezana uz priznavanje razlike prvenstva reda bitka u odnosu na red spoznaje (npr. uzrok je u naravnom redu prije učinka makar je učinak prvi u redu spoznavanja). Prema modernom značenju a priori je nešto spoznato ili jasno neovisno od iskustva; a posteriori je nešto spoznato na temelju iskustva. Kod Kanta spoznaja a priori je jedina opće vrijedna I nužna. Ona je neovisna od svakog iskustva i svih utisaka osjetila. Spoznaja a posteriori proizlazi iz iskustva pa zato nije univerzalna ni nužna. U Kantovoj spoznajnoj nauci a posteriori naznačuje iskustvo nasuprot apriorizma.   apriorni i aposteriorni dokaz – u apriornom se dokazivanju uvijek ide od uzroka na ono što on uzrokuje, od biti na svojstva. Aposteriorno je dokazivanje ono koje u dokazivanju polazi od uzrokovanog (učinka, posljedica) na uzrok, od posljedica na razlog, od svojstva na bit. Apriorno dokazivanje vlastito je matematici, a u filozofiji se barem od početka mora poći od onog što je poslije (a posteriori).   apriorizam – filozofsko učenje o postojanju spoznaje nezavisno o svakom iskustvu kojemu prethodi. U Kantovoj spoznajnoj nauci a. označuje spoznaju koja je determinirana “formama” I “kategorijama” koje prethode iskustvu, ukoliko su dio transcendentalne naravi ljudskog razuma.   biće – (grč. τ_ _ν; lat. ens), ono što jest (id quod est): stvar, predmet, zbiljnost, individualno i konkretno biće koje konstituira stvarnost. Osnovno značenje pojma je “biti nešto”, odnosno biće je sve ono čemu se na bilo koji način može pripisati da jest, ono što ima bitak kao vlastitost. Biće je najuniverzalniji pojam i temeljni objekt metafizike, nije ga moguće definirati po rodu i specifičnoj razlici. Pojam bića kao takvog (ens ut sic) jedan je i analogan, izriče krajnju apstrakciju i kaže samo da nešto jest, dakle protivi se ništici (nuli), te obuhvaća realna i umska bića (ens rationis). Realna bića mogu biti stvarna i moguća; stvarna mogu biti samostalna (supstancije) i nesamostalna (akcidenti); samostalna (supstancije) mogu biti neovisna (Bog) i ovisna (stvorenja). Mišljeno biće (ens rationis) pak može biti s temeljem u stvarnosti (npr. prostor) ili bez temelja u stvarnosti (npr. ništavilo). Apsolutni temelj bivstvovanja jest realan, stvaran, samostalan i neovisan i kao takav originalni bitak, temelj za sve ostale vrste bića. Pitanja o biću proučava metafizika (ontologija).   bit, bitnost – (lat. essentia), aristotelovski izraz (τ_ τ_     ν εναι) kojim se označuje unutarnji princip bića, ono po čemu je bića upravo to što jest; sadržaj bića, glavni element definicije. Ukoliko je bit izrečena definicijom, dobiva naziv štostvo (quidditas), to je skolastički izraz za bit materijalne stvari. Quidditas rei materialis (sensibilis) je ono spoznatljivo u osjetnom predmetu, ontološka oznaka materijalnog bića. Bit nije dostatna da sama formira neko biće nego pretpostavlja čin bitka. Ta dva principa u konkretnom su biću stvarno ujedinjeni, a razlikuju se metafizički. Bit i bitak se poistovjećuju samo u Bogu, u smislu da je Bog bez biti koja bi ga ograničavala.   bitak – (lat. esse = biti), unutarnji princip bića, ono po čemu biće opstoji, dobiva egzistenciju, ontički razlog da biće jest. Bitak konstituira prvi i najintimniji čin (zbiljnost) bića, on iznutra daje subjektu svaku perfekciju (odliku). “Sam bitak (ipsum Esse) jest ono što je nad svim najsavršenije: odnosi se, naime, prema svemu kao zbiljnost. Ništa, naime, nema (svoje) ozbiljenosti osim u koliko jest: stoga sam bitak jest ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih odrednica (ipsarum formarum)” (T. Akvinski, S. th. I, 4, 1 ad 3)   causa sui – (lat. = uzrok samoga sebe), izrazom se naznačuje neovisno i apsolutno biće koje razlog svog postojanja ima u sebi. Prema nekima oznaka Božje apsolutnosti. Pojam dobiva posebnu važnost kod R. Descartesa i B. Spinoze koji identificiraju “causa sui” i “biće po sebi”, držeći da Bog ima tu moć da dadne sebi ono što općenito proizvodni uzrok daje svome učinku.   cogito, ergo sum – (lat. = mislim, dakle jesam), R. Descartesov princip prevladavanja apsolutne sumnje. Direktna intuicija vlastite opstojnosti, samosvijesti u svakom činu mišljenja, pa i sumnje. Slično je rekao i Augustin: “Si fallor, sum – ako se i varam jesam”.   čovjek je čovjeku vuk – (lat. homo homini lupus), izraz je prvi koristio Plaut (Asinaria, 475), a preuzima ga Th. Hobbes (De cive, c. 1) da njime izrazi izvorno čovjekovo stanje u kojem vladaju egoistički instinkti, koji ga stavljaju u borbu s drugim ljudima (“belum omnium contra omnes = rat sviju protiv svih”). Jedino spasenje je despotska država (Leviatan), na koju pojedinci prenose svoja prava i moć u zamjenu za socijalni mir.   dasein – njemački pojam za “egzistenciju, opstojanje”. M. Heidegger ga koristi za označavanje vlastitog čovjekova bitka “tu-bitak”.   determinizam – (od lat. de-terminare = obavezati, obligirati), znanstveni i filozofski nauk koji izriče nužnu uvjetovanost svih pojava prema načelu uzročnosti. Isključuje se svaka mogućnost slobodnog djelovanja. Razlikuju se: metafizički determinizam, prema kojem neka apsolutna nužnost upravlja svim bićima i njihovim odnosima; psihološki determinizam, prema kojem je ljudska volja, snagom unutarnjih i izvanjskih uzroka, uvjetovana tako da nijedna njezina odluka ne može biti drugačija od toga kakva jest, pa je nemoguća sloboda i slobodna volja; fizički determinizam (zvan i znanstveni ili eksperimentalni), prema kojem su prirodne pojave menusobno povezane nužnim odnosima uzroka i učinka. Epistemološki determinizam je shvaćanje da se sve odvija prema apsolutnim zakonima, koji su spoznatljivi u svojoj univerzalnoj nužnosti i predočivi matematičkim modelima. Determinizam isključuje svaki kaos I slobodno djelovanje.   dijalektika – (od grč. διαλεκτική τέχνη), u doslovnom smislu znači umijeće razmišljanja, raspravljanja i razgovora. U povijesti filozofije dobiva mnoga značenja: a) metoda pobijanja pomoću neizravnih dokaza; b) sofistička argumentacija; c) proces uzdizanja od osjetne stvarnosti k spoznaji inteligibilne stvarnosti; d) proces prelaska od implicitnog k eksplicitnom bilo u metafizičkom bilo na logičkom području; e) formalna logika. Platon identificira dijalektiku sa samom filozofijom i ona je za njega proces uzdizanja k spoznaji svijeta ideja te odrednica spoznaje s obzirom na svoj objekt i sadržaj, tj. ispitivanje ideja i njihovih odnosa. Za Aristotela dijalektika je posebni dio logike. Kant razlikuje u filozofiji opću dijalektiku koju identificira s klasičnom sofistikom i transcendentalnu dijalektiku koja je dio gnoseologije koja pokazuje kako se razum upliće u antinomije, stavljajući se u kontradikcije sa samim sobom, kada se udaljuje od područja iskustva kojim treba verificirati svaku spoznaju. Za G.W.F. Hegela je dijalektika znanost o zakonima mišljenja i identificira je se s metafizikom, odnosno sa znanošću o bitku, realnosti, u kojoj zakoni mišljenja postaju zakoni same stvarnosti i kategorije mišljenja, kategorije same stvarnosti, odnosno povijesti.   dualizam – (od grč. δύο = dva), pojam označuje svaki nauk koji dopušta dva počela koja se ne daju svesti jedan na drugi. Kod Platona: intelektualni i osjetni svijet; kod R. Descartesa: misao “res cogitans” i protegnutost “res extensa”; kod Kanta: fenomenalni i noumenalni svijet. Kant metafizičkom dualizmu suprotstavlja onaj kritički (izmenu fenomena i stvari u sebi), dok idealisti odbacuju svaki oblik dualizma, dajući monističko tumačenje stvarnosti.   egzistencija – (od lat. ex-istere = biti postavljen vani), ozbiljena bit (esencija), stvarno opstojanje neke stvari. Može se egzistirati nužno (Bog) ili nenužno (sve ostalo). Prema Kantu e. se ne dokazuje nego se konstatira. U filozofiji M. Heideggera: (Dasein, Existenz) znači poseban način opstojanja ljudske osobe u svijetu; čovjek u suprotnosti prema svijetu.   egzistencijalizam – pojam se počeo koristiti oko godine 1930. da se označi filozofski i kulturni pravac izmenu dva svjetska rata, kome je središte zanimanja ljudska egzistencija, čime se željelo nadvladati idealizam i pozitivizam.   enciklopedisti – naziv za skupinu izdavača i suradnika francuske “Enciklopedije” (1751.-1777.), koji su imali važnu ulogu u pripremi francuske revolucije: D’Alembert, Diderot, Rousseau, Voltaire, Grim, Holbach.   etika – (od grč. _θος = običaj; lat. mos, moris, = običaj, pravilo), filozofska disciplina čiji je object proučavanja ljudsko djelovanje i norme po kojima se usklanuje ili bi se moralo usklanivati. Pojam uvodi Aristotel. U širem se smislu podudara sa “filozofijom prakse” koja želi zahvatiti ljudsko voljno djelovanje. Uključuje sve ljudske odrednice i vrijednosti koje se mogu odnositi na ljudsku volju i djelovanje. U užem smislu etika je sinonim moralu.   fenomen – (od grč. φαίνεσθαι = pokazivati se, pričinjati se; pojava, ono što se pojavljuje, što je vidljivo), prema Aristotelu f. je sve ono što se izravno pokazuje osjetilima. Prema Platonu, pojam označuje nesavršeno pojavljivanje tjelesnih stvari, kao čistog privida, u usporedbi s idealnim. Prema D. Humeu, odnos sa stvarnošću ostvaruje se preko osjetnih utisaka koji su psihološki ujedinjeni. Posebno i novo značenje pojam dobiva u Kantovoj filozofiji. Prema Kantu, f. ukoliko je pojavljivanje stvari, nije objava nekog supstancijalnog identiteta (noumena), neke stvarnosti koju bi trebalo razumjeti kao “stvar u sebi”, što ostaje nespoznatljivo, ipak nije radi toga ni plod čisto subjektivnog ujedinjenja, nego je neposredna činjenica iskustva, sintentizirana “apriornim formama” prostora i vremena, odnosno kategorijalnim formama uma. Prema G.W.F. Hegelu, f. je objava onoga što postoji prema svojoj bitnoj (esencijalnoj) odrednici (determinaciji). Pojam dobiva posebnu važnost u filozofiji E. Husserla i M. Heideggera i ne znači samo pojavljivanje stvari nego na neki način “stvar u sebi”, na neki se način poistovjećuje s njezinim bitkom.   fenomenologija – nauka (začetnik je E. Husserl) o metodi spoznavanja čiste biti (Wesen) i čistog sadržaja (Eidos).fenomenološka metoda za razliku od indukcije i dedukcije opisuje činjenice koje su povezane s nutarnjim ili vanjskim iskustvom.   gnoseologija – (od grč. γν_σις = spoznaja), spoznajna teorija i filozofska disciplina koja proučava mogućnost, smisao, domet i valjanost ljudske spoznaje. G. kao znanstvena disciplina ispituje narav, definiciju spoznaje i njezino opravdanje i nastoji odgovoriti na izazov skepticizma. E. nastoji pokazati vrijednost ljudske spoznaje, ispituje njezin opseg, granice I izvore. idealizam – višeznačan pojam. Označuje teoretsko-spoznajno stanovište prema kojem nema realnih o svijesti neovisnih predmeta. Pojam je koristio G.W. Leibniz da označi Platonovu filozofiju ukoliko je utemeljena na tezi da se istinska stvarnost nalazi u idejama. Općenito, i. znači filozofsko shvaćanje da je prava stvarnost ideja, dok je vanjski svijet samo privid ili odraz tih ideja. Subjektivni idealizam ne priznaje zbiljsko postojanje izvanjskog svijeta, smatra ga tvorevinom svoga duha i sav se nalazi u svijesti subjekta: esse est percipi (G. Berkeley). Apsolutni idealizam (G.W.F. Hegel) tumači čitav svijet kao razvoj apsolutnog duha na temelju dijalektike.   idoli – (od grč. εδωλον = lik, prilika, slika, sjena; lat. simulacra), u filozofiji označuje slike koje se postavljaju izmenu mislećeg subjekta i stvarnosti. Pojam su u spoznajnoj teoriji koristili osobito Demokrit i epikurejci, tumačeći da se slike stvari, načinjene od snopa atoma, odvajaju od predmeta te utječu na subjekt omogućavajući spoznaju. Pojam, u djelu “Novum Organon” preuzima F. Bacon označavajući njime krive koncepte koji se stvaraju navikama I odgojem a koji priječe spoznaju stvarajući predrasude. Razlikuje četiri vrste idola: plemena, pećine, trga i kazališta. U religioznom smislu idoli su slike, kipovi (općenito stvari) kojima se iskazuje bogoštovlje (idolatrija).   mehanicizam – (od grč. μηχανή = stroj), filozofsko učenje prema kojem se svi fenomeni svode na mjesno kretanje koje proizvode nužni uzroci. U osnovi svih naravnih pojava vidi neki “mehanizam” po kome se ponaša i koji pokreće čitavu stvarnost. U antici su to mišljenje zastupali atomisti Demokrit i epikurejci koji su kao temeljni ontološki princip postavili kretanje atoma, kako na fizičkom tako i na metafizičkom području. Novi zamah m. dobiva u 17. Stoljeću razvojem matematičko-eksperimentalne metode nakon G. Galileja i I. Newtona postavši glavnom teorijom za tumačenje prirode. Tako npr. R. Descartes gleda svemir kao veliki stroj, a čitavu tjelesnu stvarnost nastoji protumačiti protežnošću i kretanjem.   modus – (lat. = način; grč. τρόπος), termin koji se često upotrebljavao u srednjevjekovnom aristotelizmu, a označavao je općenito odrenenje ili način opstojanja nekog ograničenog bića. U aristotelovsko-skolastičkoj logici uz općenito značenje ima i odreneno značenje kad naznačuje modus silogizma, ovisno o kvantitetu ili kvalitetu premisa. T. Akvinski. Razlikuje quattuor modos essendi. Kod R. Descartesa m. označuje atribut, odnosno promjenjivu kvalitetu supstancije. Kod B. Spinoze m. je odrenenje neizmjernih atributa božanske supstancije.   pluralizam – (od lat. pluralis = mnoštven), svako vinenje i shvaćanje stvarnosti kao sastavljene od više principa i bića. Po tome se razlikuje od pojma monizam. Uz metafizički pluralizam, koji se odnosi na cjelokupnu stvarnost, razlikuju se i politički, socijalni i drugi pluralizmi osobito na kulturnom i religioznom području. Metafizički pluralizam označuje filozofski nauk koji ističe mnoštvenost različitih bića, supstancija i principa, nasuprot monizmu koji zastupa jedincatost bića, supstancije ili principa. U politici p. označuje priznanje legitimnosti različitih mišljenja, religija, političkih uvjerenja i stranaka.   pozitivizam – empirističko shvaćanje po kojem je sadržaj naše spoznaje samo ono što se može iskustveno doživjeti. Pojam označuje i filozofski pravac nastao u Francuskoj u prvoj polovici 19. stoljeća, odakle se brzo proširio po čitavoj Europi. Pojam je izmislio Saint-Simon, a prihvatio ga je i razvio njegov učenik A. Comte, označujući njime “znanstveno” stanje ljudskog znanja, nasuprot dvaju prethodnih “teološkog” i “metafizičkog”. U 20. stoljeću pozitivizam doživljava novi procvat a često ga nazivaju “neopozitivizam”; njegovi su glavni predstavnici “Bečki krug” (Wiener Kreis) iz kojeg se razvila analitička filozofija i logički pozitivizam. (Predstavnici: B. Russell, L. Wittgenstein, R. Carnap…).   praksa – (od grč. πρ ξις = djelovanje), u općenitom smislu, za razliku od teorije, duhovnog I misaonog, p. je ostvarenje ili promjena postojećih stvari, osjetilno djelovanje. P. je važan pojam u moralnoj filozofiji (etici) koja studira racionalne norme koje trebaju voditi ljudsko djelovanje. Pojam je važan u marksističkoj filozofiji prema kojoj je p. osnova i način ljudskog postojanja, ključ razumijevanja razvoja ljudske svijesti i povijesti.   skolastika – (od lat. scholasticus = školski), uobičajeni izraz za filozofsko-teološku misao srednjeg vijeka, koja je povezana osobito uz škole u kojima je prevladavala teologija s pretežnim utjecajem prvo Platonove a potom Aristotelove filozofije. Izraz scholasticus označavao je i učitelja i učenika u srednjovjekovnim školama. Glavni predstavnici skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Scot, Suarez) primjenjivali su znanstvenu metodu u studiju objave, potvrnujući tako teologiju kao znanost.   solipsizam – (od lat. solus ipse = ja sam), ekstremno idealističko i subjektivističko spoznajno-teorijsko stajalište po kojemu postoji samo Ja kao jedina svijest sa svojim svjesnim sadržajem i ništa izvan njega. Filozofski nauk koji naučava apsolutnu očitost pojedinog subjekta (solus ipse), negira postojanje izvanjskog svijeta i drugih subjekata ili mogućnost da se do njih dospije.   tabula rasa – (lat = neispisana ploča), označuje stanje duha bez ikakvog spoznajnog utiska izvanjskog svijeta. Označuje odsutnost u umu bilo kakva spoznajnog sadržaja prije iskustva.   teodiceja – (od grč. Θεός = Bog i δίκη = opravdanje), pojam je počeo koristiti G.W. Leibniz govoreći o Božjem pravu i pravednosti. On tako naziva dio metafizike koji se bavi Božjom opstojnošću, njegovom naravi i atributima. Danas pojam označuje filozofiju o Bogu ili “racionalnu teologiju”. Teodiceja se naziva I filozofskom teologijom (theologia naturalis), za razliku od objavljene ili dogmatske teologije (theologia dogmatica), koja se temelji na objavi. Filozofska teologija ili teodiceja se temelji samo na iskustvu i razumu.   transcendentalan – (od lat. trans = preko; onkraj i cedere = ići, stupati), pojam se kod Kanta odnosi na apriorne uvjete mogućnosti neke spoznaje. To je ono što ne proizlazi iz iskustva, nego je prije iskustva te tako uvjetuje, omogućuje svako iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju. To su apriorni spoznajni oblici naše svijesti. transcendentali – u skolastičkoj filozofiji vidovi koji pripadaju biću kao takvom, izriču ono što bitak svojim dinamizmom ostvaruje u biću. To su odrenenja koja nužno proizlaze iz bitka i koja ga nužno prate; spominju se redovito ova četiri: jedno, istinito, dobro i lijepo.   transcendentalna analitika – u Kanta prvi dio transcendentalne logike; analizira razum promatrajući onaj dio mišljenja koji ima svoje podrijetlo samo u razumu.   transcendentalna dedukcija – označuje postupak (prema Kantu u Kritici čistog uma) kojim se naznačuje postupak kojim se opravdava primjena apriornih pojmova, ili kategorija, na objekte iskustva. T. d. se dokazuje nužnost kategorija da bi se mogli misliti objekti iskustva, bez kojih bi ostali puka činjenica. transcendentalna dijalektika – drugi dio Kantove transcendentalne logike koja nastoji odgovoriti na pitanje o ulozi i mogućnosti metafizike.   transcendentalna estetika – dio Kantove Kritike čistog uma u kojem on proučava osjetne principe apriori, pita se sadrži li osjetna spoznaja apriorne predodžbe. transcendentalna logika – Kantova transcendentalna logika ne promatra, poput klasične logike, samo forme mišljenja, nego apriorne pojmove i principe mišljenja i njihovu primjenu na predmete, i to na predmete općenito.   transcendentan – (lat.), oznaka za sve što nadilazi iskustvenu spoznaju, ono što se nalazi izvan osjetilnog spoznajnoga svijeta. Pod pojmom transcendentan razumijeva se u širem smislu svaki, o spoznajnoj svijesti neovisan, samosvojan, zbiljski objekt koji postoji izvan subjekta. Tim se pojmom označava i natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno.   transcendencija – (od lat. transcendere 3. = prijeći preko; prestupiti), pojam je suprotan imanenciji, a označuje aktivno nadilaženje nečega što je prihvaćeno kao granica. U ontologiji je povezan s procesom racionalne interpretacije konačne stvarnosti, odrenujući joj osobito posljednje uvjete mogućnosti. U spoznaji označuje ljudsku sposobnost da razumije nešto različito od sebe. U Augustinovoj filozofiji važnu ulogu ima u pronalaženju istine, koju čovjek mora tražiti prvo u sebi, ali i transcendirajući samoga sebe kada uvidi da je promjenljivo biće. Za K. Jaspersa t. ide iznad mogućnosti egzistencije i takvo je, npr. biće koje kao takvo čovjek ne može doseći i koje se može pokazati samo kao “šifra” u graničnim situacijama. tubitak – (njem. Dasein), u Kantovoj filozofiji označuje stvarno postojanje i drugu kategoriju modaliteta; za G.W.F. Hegela t. je neposredna determinacija bića i suprotstavlja se egzistenciji. Pojam koristi M. Heidegger (u djelu Bitak i vrijeme) za označavanje vlastitog čovjekova postojanja koje se razlikuje od drugih bića (“bit tubitka se sastoji u njegovoj egzistenciji”).   Urodjene ideje – (lat. ideae innatae), spoznajna teorija po kojoj u duši postoje “urodjene ideje”, osobito ideje o Bogu, ontološke ideje, ideje o duši i drugo, koje je sam Bog usadio u dušu kod stvaranja. Tu teoriju o našoj spoznaji imaju veliku ulogu u racionalizmu (R. Descartes i G.W Leibniz), koji smatra da bez tih uronenih ideja ne bismo imali nikakve mogućnosti doći do  stvarne spoznaje nužnih istina u dokaznim znanostima ni do razloga u činjenicama.
Podeli:

Trackback from your site.

Ostavite komentar